horton
utorak, 22.02.2011.
PREKVALIFACIJA SAMO ZA BOGATE
Odlučila sam se prekvalificirat ,ali put do prekvalifikacije je dug.Zašto ?-pitat če se mnogi.Pa jednostavno za bilo koju prekvalifikaciju ti treba lova,koju ja naravno nemam.Svi žele zaraditi, to je pozitovno razmišljanje, koje ja odobravam.Ali prepreka mi je pogađate lova.Otišla sam u banku da vidim za kakav kreditić,ali u banci su uvijeti boli glava, da posudim od prijatelja,rodbine............Pa isto imaju problem kao i ja.Uputila sam link za besplatnu edukaciju,kad ono vidi čuda i besplatna je postala platna.Što sad dalje?Da počnem pozitivno razmišljat,i očekivat čudo?U čuda sam več odavno prestala vjerovat.Da počnem čistit, peglat po kučama, da li ljudi žele uopče platiti takve usluge.?Jedino sam došla do zaključka da je i prekvalifikacija skup sport.
otvoreni dučan
Ja ovo ne razumijem.Svi se nešto žale,mumljaju sebi u bradu,a nitko da se pokrene.Zašto?Dokle tako?335 000 nezaposlenih.700 ne prima redovito plaču
drugi ili jesu pod stečajem ili ga čekaju,sve usvemu jako žalosno.Sve su rasprodali,uništili sve osim dučana koji niču kao ljude gljive poslije kiše.Pitam se što če se desiti kad i to eksplodira.U hrvatskoj ti nigdje više nemožeš raditi,
osim u dučanu.Cijela država se bazira na trgovini, kaj je to normalno? A ni tamo više ne cvijetaju ruže.Šefovi se pitaju :Zašto više nema prometa?Pa zato što je kupovna moč građana na 0.Ako mu daš takav odgovor,odmah ti smanji plaču jer je nezadovoljan s odgovorom ili te jednostavno počne šikanirati. Lječi svoje nezadovoljstvo i frustracije.A kad pita:Što treba napraviti da se uvijeti poboljšaju, jer sam naravno ne zna odgovor,opet nije u redu. Da što treba napraviti?Pa treba pokrenuti gospodarstvo,proizvodnju,riješti se kriminala i korupcije.Dati narodu kruh u ruke a,ne svako malo ih uništavati sa nekim novim zakonima koji uopče nemaju smisla.Netko je rekao da nemožemo kriviti državu za sve što nam se događa, ja se pitam kako ne, pa ona nam je to sve i omogučila tj,dozvolila sa svojim zakonima koji pogoduju njima.Naravno omogučila je kriminal među svojim redovima,i na sve to zatvarala oči,jer uzimala dio kolača.
nedjelja, 20.02.2011.
Hrabrost-Ludost
Što u današnje vrijeme znači biti hrabar?Več duže vrijeme tražim odgovor na neka pitanja.Svi mi živimo po nekakvim pravilima i brinemo se što če tko reči, misliti o nama i našim postupcima.Nemogu a da ne primjetim kako ,nas je ubiti strah od okoline.Dijete je strah roditelja,netko nešto pokušava učiniti,strah ga je osuda okoline u kojoj živi,da li stvarno mora biti tako? Zar baš mora biti baš tako?Što vi mislite o svemu tome?
subota, 19.02.2011.
Životna priča običnog građanina
Mnogo sam razmišljala o tome kako u zadnje vrijeme sve poznate face bili oni pjevači,glumci ,voditelji...Pišu neke svoje priče.A svi jako dobro znamo da najbolje priče su one priče koje priča život.Nisam niti pjevačica, niti glumica,več jedna obična građanka ,koja je jednostavno odlučila napisati svoju životnu priču.Zašto?pitat če se mnogi.Moja priča nije ništa drugačija od drugih,ništa bolja,sretnija ,tužnija..........Jednostavno je moja.Možda pišuči svoju životnu priču uočim svoje greške,možda dođem do saznjanja zašto mi je život ispao ovako kako jest.Ili jednostavno da si olakšam dušu
Rođena sam daleke 1971g.u Zagrebu.Otac i majka su se trudili koliko god su mogli da mi pruže sretno djetinjstvo.Naravno da su i u tome uspjeli.Hvala im.
Oduvijek sam bila mali zvrk.Dok su se sve moje prijateljice igrale sa lutkama,ja sam se igrala s autičima,dok su se igrale sa gumi gumijem,ja sam učila voziti bicikl,dok su one došle do bicikla, ja sam učila voziti motor.Uvijek sam se ponašala buško banjasto.Kad smo krenuli u školu više sam se družila sa dečkima , nego sa curama.Živcirali su me njihovi tračevi,njihovo ismijavanje i ruganje.Možda tada nisam shvačala, da ubiti nisam bila dorasla njihovom društvu.Mada i dan danas me živciraju ženska tračanja i ismijavanja.Uvijek se prave pametne a,ruku na srce neke zaista to nisu. Kad smo došli do nekog sedmog razreda, razrednica nas je odlućila odvesti u kino.Svi smo bili hepi.Išli smo gledati film koji i dan danas ostavio jak dojam na mene.I uvijek ga se sjetim kad svom starijem sinu želim nešto dokazati.Film se zvao:Mi djeca sa kolodvora zoo.Znam da postoji i knjiga,ali smatram da niti jedna knjiga nemože dočarati neke stvari ,kao scene koje ti sam vidiš.Uglavnom ako je netko čitao ili gledao film ,onda vjerjatno zna i što želim reći.I ja sama sam se kretala u takvom društvu.Izlazili smo van, a oko mene .moji prijatelji koji su pili ,snifali tukli se.........Netko če pomisliti gle jadnice ,narkomanke želi se ispovijedati, ali nije tako ja sam ostala čista.Zapravo nečete vjerovati ,oni su me čuvali da,oni moji pravi iskreni prijatelji iz djetinstva.Toliko su se navikli na mene, da to jednostavno nisu htjeli uništiti, a zaista nisu niti pokušavali. Sječam se jednom smo bili svi zajedno na klizalištu šalata.Svi su nešto pili ,mislim na coca colu, naravno bilo je i onih koji su pili pivo.Ja nisam pila ništa jer sam jedva imala novac za ulaz.Pitala sam jednog od njih daš mi gutljaj?Rekao je ne, ali njegov pogled je rekao u tom trenutku više, nego njegov odgovor.Slavili smo rođendan, podobrom starom običaju svi su bili pijani ili nasnifani.Sve je bilo u redu dok se slavljenica nije zrušila.Prepala sam se.Što sad? Nazvala sam plačuči i sva u strahu hitnu.Odveli su je.Drugi dan sam saznala da su joj želudac ispirali, u tom trenutku i moj se preokrenuo.Inače ni dan danas nemogu progutat tabletu,ako je prije ne zdrobim.Onda si možete zamisliti kako mi je sve to bilo odvratno za gledat i proživljavat.Pitala sam se što ovo meni treba?Sva sreča da moji starci nisu saznali neke stvari.Jednostavno sam se maknula od svega toga.Krenuli smo u srednju školu.Neka nova prijateljstva, poznanstva......... A i tu je bilo svega i svačega.Prve ljubavi, prva razočarenja,ulazak u svijet odraslih.Nisam bila neki đak, školu sam voljela izdaleka, omiljeni predmet veliki odmor.Više sam bila pogađate oko škole nego u njoj.Ušla sam u pubertet, tvrdoglava kakva sam i dan danas,nisam baš voljela slušati roditelje, a oni su mi htjeli dobro to shvačam tek sada kad sam i ja roditelj.U to vrijeme mog odrastanja sječam se parnih i neparnih dana kad se mogao puniti benzin, Dana kad smo stajali uredu za kruh,dana kada su radili subotom samo dežurni dučani.Svaka nedelja provedena sa roditeljima,a danas je to sve drugačije. Nisu mene roditelji odgajali baš u nekom katoličkom duhu,ali se je znalo za božić,uskrs....... A danas ,doduše i danas se zna za božić uskrs,ali ja to nemogu dočarati svojoj djeci.Danas je to utrka sa vremenom.Radi se od jutra do mraka.Ponekad me zna uhvatiti takva nostalgija za djetinjstvom,da bi najrađe negdje pobjegla.Ovo današnje vrijeme me potpuno deprimira.Oprostite malo sam skrenula s puta.Došlo je vrijeme rata,kojeg ja za razliku od nekih drugih proživljavam dobro.Dobro zato što nisam osjetila na svojoj koži,strah, ubijanje najbližih,silovanje........Suosječam sa svima koji su doživjeli pravi pakao,mada im moje sažaljenje ništa ne znači,jer im ono neče vratiti najmilije,njihovo dostojanstvo,........Sve usvemu završavam školu,zapošljavam se.Upoznajem današnjeg muža,koji je sušta suprotnost od mene.Živimo svoj život, život koji nije nit loš,niti dobar.Borimo se kroz život kako znamo.Jedna normalna obitelj.Sa svojim usponima i padovima.I u svoj toj borbi za opstanak na površini, smo se izgubili ,onog trenutka kad je on ostao bez posla.Bože zašto baš moja obitelj?Nije on ostao bez posla zato što mu je firma propala, niti kao tehnološki višak. Ostao je zato što su mu namjestili.Da dobro ste pročitali.Znam da nije niti prvi niti zadnji.Neki dan sam pročitala kad je čovijek ispričao priču kako je djelio otkaze kapom i šakom po naređenju.Svog muža pokušavam utješiti da nije jedini,da ima jako puno takvih priča kao što je njegova.Kome da se obratimo?Nikome............Jer živimo u takvom svijetu pokvarenih,zlonamjernih ljudi,jednostavno mi dođe da povračam.Netko če reči tužbom,razbijanjem,ali nema smisla jer ljudi su u suštini sebični zlonamjerni.Suze mi dođu na oči ,duša me boli kad se svega sjetim. A pogotovo kad se sjetim načina i od koga je dobio.Znate onu poslovicu:Tko če koga ako neče svog svoga, vjerujte ima istine u tome.Do jučer prijatelji koji su dijeli zajednički stol tanjur.........A danas smrtni neprijatelji.Uništeno jedno prijateljstvo,obitelj a zbog čega............Danas sjedim i pišem,duša me boli,stotinu pitanja kako dalje?zašto? kuda sve to vodi?Nemogu da isplivam na površinu tonemo sve dublje i dublje.Upisala bi neki tečaj ,para nemam.Gdje da posudim od koga?Nevidim izlazak iz ovog mračnog i za mene dubokog tunela.
